Uspon Varaždina u 17. i 18. stoljeću

Uspon Varaždina u 17. i 18. stoljeću

Nakon potpisivanja mira kralj je nagradio bana Tomu Erdödyja za zasluge u ratu i obrani Hrvatskog kraljevstva. Godine 1607. dao mu je varaždinsku utvrdu, posjede oko Varaždina i imenovao ga nasljednim županom varaždinskim.

Prikaz Varaždina oko 1688. godine

Varaždin je bio i crkveno sjedište tj. središte Varaždinskog arhiđakonata Zagrebačke biskupije. Najstariji popis župa Varaždinskog arhiđakonata u ranome novom vijeku je iz 1638. godine. Tada se spominju slijedeće župe (u zagradi su navedeni tadašnji župnici): Sv. Križ u Križovljanu (župnik Nikola Belančić), Sv. Petar u Petrijancu (Juraj Tičić), Sv. Nikola u Varaždinu (Ivan Šantok), Blažena Djevica Marija u Biškupcu (Matija Kos), Sv. Bartolomej u Žabniku – kasnije Bartolovcu (Stjepan Sekirnjak), Sv. Martin u Varaždinskim Toplicama (Martin Lovrečki), Sv. Ilija Obrež (Mihael Senković), Sv. Margareta u Beli – kasnije Margečanu (fra Simon Apolonis), Bl. Marija Magdalena u Ivancu (Pavao Kramarić), Sv. Vid u Vidovcu (Petar Cvetković) i Sv. Marko u Vinici (Petar Jembreković).
Iako je Hrvatski sabor nastojao smanjiti prepreke za trgovinu, dio kojih su bile mitnice, došlo je do osnivanja novih. Grad Varaždin je 25. ožujka 1655. dobio kraljevu povelju za podizanje mitnice u Knegincu ili na rijeci Plitvici. Na zahtjev grofova Emerika i Jurja Erdödyja Hrvatski je sabor 11. kolovoza 1655. spriječio podizanje te mitnice. Gradska općina Varaždina je krajem 17. stoljeća uspjela podignuti mitnicu na Kamenom mostu, a grofovi Erdödy su ponovo, ali ovaj puta neuspješno, pokušali spriječiti njeno podizanje.
Ivan Zakmardi je 1660. osnovao sjemenište u Varaždinu, a da bi mu osigurao opstanak, ostavio mu je razne nekretnine u svojoj oporuci od 17. srpnja 1664. godine. Među nekretninama se navodi vinograd kod Sv. Ilije, a uz to varaždinskom sjemeništu je ostavo inkviline (željare) u Seketinu kod Gornjeg Kneginca. U istom 17. stoljeću grade se isusovački i franjevački samostan, što su jasni pokazatelji gospodarskog i društvenog razvoja Varaždina.
Kada je Hrvatski sabor na zasjedanju u Varaždinu u prosincu 1663. odredio opće novačenje hrvatske vojske, bili su stvoreni preduvjeti za protunapad. Snage Nikole Zrinskog su početkom 1664. krenule iz Novog Zrina (utvrde izgrađene 1661. na rijeci Muri kod Legrada, srušene 1664.) i lijevom obalom Drave osvojile sve osmanske utvrde te došle do Osijeka. Tamo su spalile veliki most. Nikola Zrinski je od španjolskog kralja kao nagradu za taj čin dobio zlatno runo, dok mu je francuski kralj Luj XIV. darovao novac.
Osmanska vojska je krenula u protunapad. Kod Novog Zrina se nalazio zapovjednik Rajmund Montecuccoli koji je mirno gledao pad te utvrde. On je čekao da se osmanlijske snage iscrpe i krenu prema Beču. Na kraju je Montecuccoli pobjedio Osmanlije u bitci kod Sv. Gotharda odnosno Mogersdorfa (Modinaca) na tromeđi današnje Mađarske, Slovenije i Austrije. Nakon te bitke u kolovozu 1664. godine su Osmanlije i Habsburgovci potpisali tajni Vašvarski mir (nazvan po mjestu Vašvaru gdje su se održavali pregovori). Mir je bio potpisan na dvadeset godina, Osmanlije su zadržale prostore koje su zauzele, a kralj je povrh toga morao platiti veliku ratnu odštetu. Taj je mir omogući stabilni razvitak Varaždina i zaštitu od Osmanlija. No isti je mir bio jedan od povoda zrinsko-frankopanskoj uroti koja je završila pogubljenjem Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. godine.
Po završetku rata koji je trajao od 1683. do 1699. godine došlo je do oslobađanja od Osmanske vlasti velikih dijelova hrvatskog prostora. Oslobođeni su: Lika, Krbava, dio Korduna, Banovina, Moslavina, Slavonija, Baranja i zapadni Srijem. To je potvrđeno time što su Habsburška Monarhija, Mletačka Republika i Osmansko Carstvo potpisali mir u Srijemskim Karlovcima 1699. godine. Taj je mir za Varaždin značajan jer je zauvijek nestalo osmanske opasnosti za ovdašnje stanovnike, tim više jer su kroz gotovo čitavo 16. i 17. stoljeće postojali kontinuirani upadi manjih pljačkaških skupina Osmanlija koje su ugrožavale sigurnost imovine i stanovništva.

Panorama Varaždina

Varaždinska gradska općina je s vremenom stekla brojne posjede i nekretnine, od kojih je dio davala u zakup. Često su stanovnici Varaždinskih Toplica bili zakupnici nekih varaždinskih nekretnina. O tome je publicist i kroničar Branko Svoboda zapisao: "Na Varaždinbregu oni u šumama žire svinje. Bilo je slučajeva, da su varoški senatori i činovnici uzimali varošku zemlju u zakup. Da korupcija bude veća, neki bi od njih svoje španove i sluge dali na dražbe na kojima su se varoške zemlje davale u zakup. Varoška gospoda koja su provodila ovakva uredovanja, častila bi se poslije obavljenih licitacija zajedno s licitantima, dakako, na račun varoške pivnice i varoškog majura." Varaždinska gradska općina je imala velike šumske komplekse na Varaždinbregu. Šume su bile bukove i hrastove, ali je bilo pomiješanog brijesta, javora i crnogorice. U lugovima je bilo meko drveće – topola, jagnjed, joha i sl. U šumama je bilo dosta divljači.
Marija Terezija je nastojala ojačati apsolutnu vlast i jedinstvenu državu. Zbog toga je težila suziti vlast hrvatskog i ugarskog plemstva. Kraljica je 1767. godine osnovala prvu modernu hrvatsku vladu, Hrvatsko kraljevsko vijeće, čije je središte bilo u Varaždinu, a nakon velikog varaždinskog požara 1776. je preseljeno u Zagreb. Varaždin je tako od 1767. do 1776. bio glavni grad Hrvatske, a u njemu se grade brojne palače i javne zgrade koje su sačuvane do danas i daju mu obilježje baroknog grada.

Doba turskih osvajanja

Središnji varaždinski trg, popularni Korzo

Nakon toga Varaždin se razvija kao tipičan srednjovjekovni privilegirani grad, a ubrzo postaje najnapućenijim gradom današnjeg područja kontinentalne Hrvatske (tadašnje Kraljevine Slavonije). Varaždin je bio ne samo sjedištem Varaždinske županije nego i često mjestom gdje su se održavala zasjedanja Sabora. Varaždin je vrlo brzo postao trgovačkim središtem jer se nalazio na križanju važnih srednjovjekovnih cesta koje su spajale Ugarsku s Jadranskim morem, ali i Kraljevinu Slavoniju sa susjednom Vojvodinom Štajerskom. Uz trgovinu ubrzano se počeo razvijati obrt. Prosperitet je trajao sve dok varaždinsku okolicu i sam Varaždin nisu ugrozili Osmanlije. Izgleda da je jedna od najvećih provala Osmanlija na varaždinsko područje bila 1532. godine. Sultan Sulejman I.. u ljeto 1532. godine krenuo zauzeti glavni habsburški grad Beč. Na putu mu se kod Kisega uspješno suprotstavio Nikola Jurišić. Sulejman I. je nakon neuspjeha kod Kisega napustio namjeru osvajanja Beča i vraćao se u Osmansko Carstvo. O tome piše povjesničar Rudolf Horvat:

„Turska je vojska kod Maribora prešla preko Drave, a zatim je nastavila put uz desnu obalu rijeke. Iza Zavrča kod grada Vinice uđe Sulejman 23. rujna 1532. u Hrvatsku. Od straha pred Turcima utekoše bijedni seljaci iz sela na Varaždinskom polju u obližnje šume, a mnogi se zakloniše i u nutarnji (utvrđeni) grad Varaždin. Tko god je ostao kod kuće, toga su Turci zarobili i sa sobom odvukli.“

 

Osmanlije su postupno zauzimali hrvatski prostor, a usporedno s njihovim napredovanjem pojedini su hrvatski plemići tijekom 16. stoljeća kralju davali svoje pogranične utvrde. Sredinom 16. stoljeća je stvoren sustav pograničnih straža i utvrda s posadama financiranim od kralja koji se protezao od rijeka Mure i Drave do Jadranskoga mora. Taj sustav zovemo Vojna krajina ili granica. Uz kralja su, pogranične utvrde od 30-tih godina 16. stoljeća, financirali pretežito staleži pokrajina Štajerske, Kranjske i Koruške, ali i Hrvatski sabor. Između Drave i Save je utemeljena Slavonska krajina koja je kasnije po svom sjedištu Varaždinu dobila ime Varaždinski generalat. Sastojala se od tri natkapetanije: Koprivničke, Križevačke i Ivanić. Time Varaždin postaje važno vojno uporište.
Za zaštitu stanovništva od osmanskih napada se koristio sustav uzbuna koji je ustaljen 1603. prema odlukama Hrvatskog sabora. Dolazak neprijatelja se morao najaviti pucnjavom topova, a svako je s oružjem u ruci morao pojuriti na onu stranu od kuda se čula pucnjava. Zbog zaleđivanja Drave su stanovnici iz obližnjih mjesta morali razbijati led kako Turci Osmanlije i Tatari ne bi mogli prelaziti na hrvatsku stranu. Tatari su u travnju 1603. godine provalili u ovaj kraj gdje su porobili i spalili sva sela između Koprivnice i Vinice.
Mirom na ušću rječice Žitve u Dunav 1606. godine, sklopljenim na dvadeset godina između Osmanskog i Bečkog dvora, zabranjena su sva četovanja i upadi na prekogranična područja. Sve su se hajdučke i dobrovoljačke postrojbe trebale raspustiti, a nijedna strana neće napadati pogranične utvrde, niti smije štititi odmetnike koji se ne drže dogovora utanačenim tim mirom. Stare utvrde su jedna i druga strana smjele popravljati, ali nisu mogle graditi nove. Nakon potpisanog dokumenta o miru provedeno je i razgraničenje zemalja prema stanju zatečenom na terenu. Prema dokumentu o razgraničenju Hrvatska je stekla po prvi puta međunarodno priznatu granicu prema Osmanskom Carstvu. Ta je granica išla rijekom Dravom do Vizvara na mađarskoj strani, istočno od Đurđevca te dalje na jug prema Savi. Ovaj mir je bio preduvjet za oporavak i obnovu šireg područja današnje sjeverozapadne Hrvatske, a posebno su ga uspješno za svoj razvoj iskoristili Varaždinci.

O Varaždinu

Varaždin se nalazi na 16°20'33" istočne zemljopisne dužine i 46°18'29" sjeverne zemljopisne širine.
Razvio se na rubnim dijelovima Panonske nizine alpskog sustava.
Nadmorska visina varira između 169 i 173 m. Grad se nalazi u sjeverozapadnoj Hrvatskoj uz rijeku Dravu, u plodnoj aluvijalnoj ravnici koja se spušta prema Dravi u smjeru jugozapad - sjeveroistok. Prema jugu ravnica se lagano uzdiže u Haloze i Varaždinsko - topličku goru. Grad Varaždin se sa svojom prirodnom regijom nalazi na graničnoj trodjelnici Štajerske, Međimurja, Zagorja i gornje Podravine.
Grad se nalazi na vrlo važnom zemljopisnom području te se s pravom naziva "sjeverozapadnim vratima Hrvatske". Tu se nalazi još uvijek nedovoljno iskorišten "hrvatski koridor" Budimpešta - Zagreb - Rijeka, s prometnicama koje se odvajaju od istočnog alpskog puta i priključuju se na važnu europsku transverzalu.

Srednji vijek [uredi]

Povijest Varaždina je usko povezana s poviješću srednjovjekovne Varaždinske županije. Postoje pretpostavke da je prije 12. stoljeća postojala plemenska župa Varaždin. Prema sačuvanim izvorima jasno se vidi da su u razvijenom i kasnom srednjem vijeku postojale Varaždinska i Zagorska županija. Oko 1350. godine, reorganizacijom županija, stvara se velika Varaždinska županija koja je, između ostalih, u svoj sastav uključila i neke susjedne županiju. Varaždinska županija se od sredine 14. stoljeća dijelila na manje kotare koji su se većinom podudarali sa starim županijama.^[1]

Varaždin se prvi puta spominje 1181. godine. Hrvatsko-ugarski kralj Bela III. je 1194. svome sinu Emeriku (Mirku) povjerio hrvatski prostor na upravljanje, isključivši mlađeg sina Andriju iz sustava vlasti. Andriju je predodredio da ode u križarsku vojnu, a Emerika da postane kraljem. Tada je bilo uobičajeno da stariji sin bude kralj, a mlađi herceg (vladarem hrvatskog prostora iz kraljevske kuće). Uz Varaždin je vezan dio sudbine Hrvatsko-ugarskog kraljevstva početkom 13. stoljeća. Povjesničar Rudolf Horvat je zapisao da se herceg Andrija nadao da će u Hrvatskoj utemeljiti posebnu vladarsku lozu, ali je njegov brat, kralj Emerik (Mirko) oko 1203. za hrvatskog kralja dao okruniti svoga sina Ladislava III.. Zbog toga je došlo do borbe između Andrije i Emerika (Mirka). Jedan je hrvatski povjesničar zapisao o tome sudbonosnom trenutku za postanak slobodnog i kraljevskog grada Varaždina: